Autor: Tihomir Majić
Uvod #
Povijest Hrvatske i Bosne i Hercegovine između 1941. i 1995. obilježena je ratovima, revolucijama, ideološkim sukobima, masovnim stradanjima i dubokim nacionalnim traumama. U tom razdoblju komunizam nije bio samo politička ideologija nego i sustav vlasti koji je oblikovao sudbinu milijuna ljudi te presudno utjecao na pitanje državne samostalnosti hrvatskog i drugih naroda na prostoru bivše Jugoslavije.
Nakon raspada Jugoslavije i krvavih ratova 1990-ih sve je više ljudi počelo drukčije promatrati ulogu komunista i partizanskog pokreta tijekom Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Iz perspektive iskustva Domovinskog rata i rata u Bosni i Hercegovini otvorilo se pitanje jesu li komunisti, pod krinkom antifašizma i jugoslavenstva, zapravo dugoročno djelovali protiv prava hrvatskog naroda na vlastitu državu.
Ovaj esej polazi od interpretacije prema kojoj su komunisti tijekom razdoblja 1941.–1995. u velikoj mjeri djelovali protiv hrvatske nacionalne i državne samostalnosti te da se njihovo povijesno djelovanje može promatrati kao oblik državne i nacionalne izdaje.
Komunistički pokret i rušenje hrvatske države #
Tijekom Drugog svjetskog rata komunisti i partizani aktivno su radili na rušenju Nezavisne Države Hrvatske. Iako je NDH bila opterećena ozbiljnim političkim i moralnim kompromisima, uključujući ovisnost o silama Osovine i represivni karakter režima, za mnoge Hrvate ona je predstavljala prvi pokušaj obnove hrvatske državnosti nakon stoljeća života u tuđim državnim zajednicama.
Komunistički pokret nije se borio za demokratsku i samostalnu Hrvatsku, nego za novu Jugoslaviju pod vodstvom Komunističke partije. Time je hrvatsko pitanje ponovno podređeno jugoslavenskom projektu.
Iz te perspektive komunisti nisu rušili samo jedan režim nego i samu mogućnost razvoja samostalne hrvatske države.
Jugoslavija kao negacija hrvatske državnosti #
Nakon 1945. komunisti su uspostavili jednopartijski sustav koji je formalno priznavao republike, ali je stvarnu moć koncentrirao u rukama partije i sigurnosnog aparata.
Jugoslavenski komunizam sustavno je:
- gušio hrvatski nacionalni identitet kada bi prelazio dopuštene granice,
- obračunavao se s političkim protivnicima,
- zatvarao disidente,
- kontrolirao medije i kulturu,
- ograničavao demokraciju i višestranačje,
- održavao Jugoslaviju kao politički okvir protiv volje značajnog dijela hrvatskog naroda.
Posebno su traumatični ostali:
- Bleiburg,
- križni putovi,
- masovna pogubljenja bez suđenja,
- politički ubojstva i zatvori,
- progoni hrvatskih intelektualaca,
- represija nakon Hrvatskog proljeća.
Komunistički sustav nije dopuštao otvoreno pitanje hrvatske državne samostalnosti jer je ono smatrano prijetnjom opstanku Jugoslavije.
Bosna i Hercegovina i politika kontroliranih identiteta #
U Bosni i Hercegovini komunisti su pokušavali održavati ravnotežu među narodima kroz ideologiju bratstva i jedinstva, ali su pritom često potiskivali autentične nacionalne interese.
Kod dijela Hrvata u Bosni i Hercegovini postojao je osjećaj da komunizam sustavno slabi hrvatski politički subjektivitet i onemogućuje slobodno nacionalno organiziranje izvan partijskog sustava.
Jugoslavenski model nije riješio nacionalna pitanja nego ih je privremeno zamrznuo političkom silom i ideološkom kontrolom.
Ratovi 1990-ih kao povijesna potvrda neuspjeha jugoslavenskog komunizma #
Raspad Jugoslavije i ratovi 1990-ih za mnoge predstavljaju konačnu povijesnu potvrdu da je jugoslavenski komunistički projekt bio umjetan i dugoročno neodrživ.
Nakon desetljeća službenog bratstva i jedinstva uslijedili su:
- krvavi sukobi,
- raspad zajedničke države,
- etnička čišćenja,
- masovna stradanja,
- milijuni prognanih i raseljenih.
Za mnoge Hrvate upravo je Domovinski rat pokazao da je hrvatska državna samostalnost bila prirodna povijesna težnja koja je desetljećima bila sputavana komunističkim i jugoslavenskim sustavom.
Iz te perspektive komunisti se ne promatraju samo kao ideološki protivnici nego kao politička sila koja je desetljećima sprječavala ostvarenje hrvatske države i time produžavala nestabilnost koja je eksplodirala 1990-ih.
Pitanje izdaje #
Pojam izdaje uvijek je težak i moralno osjetljiv. Međutim, ako se polazi od pretpostavke da hrvatski narod ima povijesno pravo na vlastitu državu, tada se može zaključiti da su oni koji su svjesno rušili ili sprječavali hrvatsku državnu samostalnost djelovali protiv nacionalnih interesa.
U tom smislu mnogi komuniste smatraju:
- državnim protivnicima hrvatske državne ideje,
- političkim nasljednicima jugoslavenskog centralizma,
- te dijelom povijesnog procesa koji je hrvatsku državnost odgađao gotovo pola stoljeća.
Dio javnosti zbog toga koristi i izraz državna ili nacionalna izdaja.
Zaključak #
Razdoblje od 1941. do 1995. ostavilo je duboke rane u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Komunistički pokret i jugoslavenski sustav apliciran kroz ZAVNOH, ZAVNOBiH i AVNOJ, nesumnjivo su obilježili čitavu epohu, ali su istodobno ostavili iza sebe teška pitanja političke represije, nacionalnih prava i povijesne odgovornosti.
Iz perspektive iskustva ratova 1990-ih mnogi danas smatraju da su komunisti, bez obzira na antifašističku retoriku, dugoročno djelovali protiv hrvatske državne samostalnosti te da su jugoslavenski projekt održavali na štetu hrvatskih nacionalnih interesa.
U toj interpretaciji komunizam se ne promatra samo kao politički sustav nego i kao povijesna sila koja je odgodila ostvarenje pune hrvatske državnosti sve do raspada Jugoslavije i stvaranja međunarodno priznate Republike Hrvatske.
Posebno se naglašava da je gubitak hrvatske državnosti sredinom 1940-ih ostavio duboke posljedice ne samo na politički razvoj nego i na kolektivnu psihologiju hrvatskog naroda. Dugotrajni život unutar jugoslavenskog komunističkog sustava kod mnogih je stvorio osjećaj političke nemoći, nepovjerenja prema vlastitim nacionalnim institucijama i trajne podijeljenosti oko temeljnih pitanja identiteta.
Takvo povijesno iskustvo, oslabilo je hrvatsku nacionalnu otpornost i sposobnost dugoročnog samopouzdanog oblikovanja vlastite državne politike. Posljedice su se prenosile transgeneracijski – kroz obiteljska sjećanja, političke strahove, ideološke podjele i kolektivne traume nastale nakon Drugog svjetskog rata, poraća i desetljeća jednopartijskog sustava.
U tom smislu pitanje državne i nacionalne izdaje ne promatra se samo kao povijesno-politički problem nego i kao pitanje etnopsihologije i kolektivnog identiteta hrvatskog naroda. Prema toj interpretaciji tek je stvaranjem samostalne Republike Hrvatske 1990-ih otvorena mogućnost postupnog psihološkog i političkog oporavka nacionalne svijesti i povratka punog osjećaja povijesnog subjektiviteta.