Autor: Tihomir Majić & AI (ChatGPT, Gemini)
Uvodnik: Dešifriranje „ruskog koda" #
U svijetu koji se ubrzano mijenja, često pokušavamo objasniti poteze velikih sila isključivo kroz ekonomske interese ili vojne strategije. Takav pristup, iako metodološki uredan, često promašuje dublje uzroke političkog djelovanja. Povijest nas, međutim, uporno podsjeća da iza svakog tenka i svakog diplomatskog ultimatuma stoji čovjek – sa svojim strahovima, vrijednostima i kolektivnim nasljeđem.
Rusija je u tom pogledu možda najveća zagonetka modernog doba. Što je to što Rusi nazivaju „širinom duše" i kako se taj osjećaj pretače u vanjskopolitičku doktrinu? Zašto su stabilnost i autoritet u Moskvi važniji od liberalnih sloboda koje Zapad smatra univerzalnima? I kako generacijski jaz između „čuvara tradicije" i „djece interneta" oblikuje budućnost najveće države svijeta?
Etnopsihološki kod Rusa #
U suvremenoj analizi međunarodnih odnosa često se griješi tretirajući države kao isključivo racionalne aktere vođene statistikama BDP-a i vojnim kapacitetima. No da bismo doista razumjeli Rusiju, nužno je zaroniti ispod površine politike – u područje etnopsihologije, discipline koja istražuje „softver" narodnog duha koji upravlja „hardverom" države.
Rusija u tom smislu nije samo država. Ona je psihološki konstrukt definiran trajnom napetošću između mesijanske vizije i egzistencijalnog straha, između osjećaja povijesne izabranosti i duboko ukorijenjene nesigurnosti.
Temelji ruske duše: prostor, sudbina i sabornost #
Ruski etnopsihološki kod neraskidivo je vezan uz geografiju. Golemo prostranstvo stepe oblikovalo je psihu koja teži širini, ali istodobno pati od kroničnog osjećaja nesigurnosti zbog nedostatka prirodnih granica. Sigurnost se ne doživljava kao stanje, nego kao proces stalnog pomicanja granica.
Iz toga proizlazi specifičan ruski fatalizam (avos) – mješavina pasivnog mirenja sa sudbinom i iznimne izdržljivosti u trenucima krize. Dok zapadna politička kultura počiva na individualizmu i pravnom ugovoru, ruska se temelji na sabornosti: idealu organskog zajedništva u kojem je cjelina važnija od pojedinca.
U tom sustavu vrijednosti vođa postaje personifikacija države, a država jamac pravednosti (rus. spravedlivosti), koja u ruskoj svijesti često stoji iznad formalnog prava.
Geopolitika kao psihološki mehanizam #
Na međunarodnom planu, koncept „Ruskog svijeta" (rus. Russkij mir) izravan je izraz etnopsihološke potrebe za zaštitom kulturnog i jezičnog prostora koji se doživljava kao dio vlastitog bića. Za ruskog čovjeka granice države su promjenjive, ali granice duha i civilizacije percipiraju se kao neotuđive.
S time je neraskidivo povezan „kompleks opkoljene tvrđave". Povijesne traume invazija i raspada stvorile su psihu u kojoj se mir doživljava kao kratki predah, a kompromis kao opasna slabost. U tom okviru, vanjska politika nije samo borba za resurse, već borba za status države-civilizacije s posebnom povijesnom misijom.
Ruska agresija na Ukrajinu: etnopsihološka kulminacija #
Ruska agresija na Ukrajinu ne može se razumjeti isključivo kao racionalna geopolitička kalkulacija. Ona predstavlja kulminaciju duboko ukorijenjenih etnopsiholoških obrazaca. U ruskoj kolektivnoj svijesti Ukrajina nije percipirana kao potpuno „drugi", već kao izgubljeni dio vlastitog civilizacijskog i povijesnog tijela.
Gubitak Ukrajine doživljava se ne samo kao strateški poraz, nego kao egzistencijalna amputacija identiteta. U tom psihološkom okviru agresija se racionalizira kao obrambeni čin, kao pokušaj „ispravljanja povijesne nepravde". Suverenitet druge države gubi autonomnu vrijednost, dok nasilje postaje legitimno sredstvo očuvanja vlastitog mita.
Unutarnji rascjep i stabilnost sustava #
Suvremena Rusija suočava se s dubokim etnopsihološkim dualizmom. S jedne strane stoji ruralna i tradicionalna Rusija, nositelj arhetipova lojalnosti, strpljenja i sakralizacije vlasti. S druge strane, u urbanim središtima poput Moskve i Sankt Peterburga oblikuje se nova ruska psiha – individualistička, digitalno pismena i kritična.
Stabilnost sustava počiva na sposobnosti vlasti da u kriznim trenucima aktivira zajedničke obrambene reflekse, potiskujući unutarnje razlike vanjskom prijetnjom.
Sigurnosne implikacije: što EU i NATO moraju razumjeti #
Ako se rusko ponašanje promatra kroz etnopsihološku prizmu, postaje jasno da Rusija ne reagira na moralne apela, normativne osude ili diplomatsku dvosmislenost. Takvi signali u ruskoj percepciji znače slabost.
Rusija respektira isključivo jasno demonstriranu snagu, dosljednost i spremnost na dugotrajno sučeljavanje.
Iz toga proizlaze ključne strateške pouke:
- odvraćanje mora biti trajno, vidljivo i nepregovarano
- vojna potpora Ukrajini mora biti dugoročna i usmjerena na pobjedu, ne na zamrzavanje sukoba
- EU mora razviti vlastitu sigurnosnu kulturu i obrambene kapacitete, a ne ostati isključivo ekonomski projekt
- psihološko odvraćanje – politička kohezija i jasnoća poruka – jednako je važno kao vojna sila
Svaka strategija koja počiva na ruskom „razumijevanju" ili očekivanju racionalnog povlačenja, pokazala se iluzijom.
Zaključak #
Etnopsihologija nas uči da rusko djelovanje na svjetskoj sceni, uključujući agresiju na Ukrajinu, nije anomalija nego logičan slijed unutarnjeg ustroja ruske države-civilizacije. Rusija ne želi biti „predvidljiv partner" unutar zapadnih okvira, jer bi to u njezinoj kolektivnoj psihi značilo gubitak autentičnosti i povijesne uloge.
Rat u Ukrajini razotkrio je temeljnu pogrešku zapadnog pristupa: uvjerenje da će ekonomski troškovi i sankcije same po sebi promijeniti ponašanje. U ruskoj svijesti patnja često potvrđuje ispravnost puta, a ne njegovu pogrešnost.
Ključno pitanje za budućnost europske sigurnosti nije kako promijeniti Rusiju, nego kako uspostaviti jasne granice njezina djelovanja. Samo kombinacija vojne snage, političke kohezije i dubinskog razumijevanja ruskog etnopsihološkog koda može spriječiti nove agresije.
Rusija će poštovati Zapad tek onda, kada ga prestane testirati.
A prestat će ga testirati tek onda, kada cijena postane nedvosmisleno previsoka.